Anabasis: ljekovita svojstva i kontraindikacije

Anabasis (ježovnik) je biljka iz porodice lobodnjača. Biljke imaju oblik polugrmova ili trava sa slabo razvijenim lišćem. U medicini se koristi anabasis bezlisni (Anabasis aphylla). Odlikuje se antiseptičkim svojstvima i sposobnošću smanjenja ovisnosti o nikotinu. Međutim, ova biljka je vrlo otrovna, stoga se može uzimati samo na vlastiti rizik nakon savjetovanja s liječnikom.

Kemijski sastav

Svaki dio biljke sadrži alkaloide. Najviše ih je pronađeno u jednogodišnjim zelenim izbojcima. U cvjetovima i plodovima ih je manje, a u korijenju su prisutni samo u tragovima. Stoga se u ljekovite svrhe koriste nadzemni dijelovi biljke. Biljke sadrže sljedeće alkaloide:

• anabazin;
• afillin;
• afillidin;
• oksiafillin;
• oksiafillidin;

Glavnim alkaloidom smatra se anabazin. On čini otprilike 55–60 % ukupne količine tvari. To je bezbojna tekućina koja se lako otapa u vodi. U interakciji s organskim otapalima daje organske i mineralne kiseline. Oksidacijom anabazina nastaje nikotinska kiselina. Ona je po svim parametrima, uključujući sastav i učinak na organizam, slična nikotinu. No taj alkaloid čini biljku otrovnom.

Osim alkaloida, anabasis sadrži bjelančevine, masti, vlakna i škrob. U njemu su također pronađene pektinske tvari, pepeo, natrij, kalij i neke druge rijetke tvari.

Kako izgleda i gdje raste

Biljka izgleda kao mali kuglasti polugrm, visine ne veće od 70–80 cm, a njegov promjer može doseći 140 cm. Odlikuje se snažnim korijenskim sustavom; dužina glavnog korijena može doseći i do 20 m, što mu omogućuje dobivanje vlage iz podzemnih voda. Biljka ima brojne stabljike koje se počinju granati pri osnovi. Donji dio stabljika je odrvenio. Iz njih rastu mladi zeleni izbojci cilindričnog oblika i obojeni u zeleno. Listovi anabazisa su slabo razvijeni, gotovo su nevidljivi.

Cvjetovi anabazisa su mali, tvore guste klasaste cvatove. U gornjem dijelu biljke nalaze se plodovi. Oni su crveno-narančaste boje i okruglog oblika, spljošteni sa strane.

Anabazis se razmnožava sjemenom, razdoblje cvatnje traje od kraja ljeta do početka jeseni. Sazrijevanje cvjetova odvija se sredinom jeseni. Obično, anabazis zasađen umjetno ne cvjeta u prvoj godini rasta.

Ova vrsta široko je rasprostranjena u ravnicama Kazahstana, istočnoj Aziji i u Azerbajdžanu. Također se javlja u jugoistočnim regijama Rusije. Anabazis preferira rast u ravnicama i predgorjima, najčešće na glinenom tlu. Također ga se može pronaći na padinama planinskih vrhova, na visini do 350–400 m. Pojedinačni grmovi mogu se naći u korovnim šikarama, dok se velike skupine nalaze u dolinama rijeka i jezera. U Srednjoj Aziji biljka se umjetno uzgaja u industrijskim razmjerima.

Anabazis je prilagođen rastu u uvjetima pustinjskog područja uz jaku vrućinu. Dobro raste na temperaturama do 45 stupnjeva i u slučaju izostanka oborina tijekom nekoliko mjeseci. Sve je u snažnom korijenovom sustavu koji omogućava ekonomično trošenje vlage i dosezanje do dubokih podzemnih voda. Ljeti je anabazis vrlo lako pronaći u pustinji – jedna je od rijetkih biljaka koje ostaju zelene.

Vrste

Postoji nekoliko glavnih sorti ove biljke. Sve one uglavnom rastu u Srednjoj Aziji, ali su se neke vrste prilagodile životu u nekim regijama Sibira.

1. Anabazis slanjasti. Ovo je mala biljka sa stabljikama. Visina rijetko prelazi 25–30 cm. Grane su drvenaste, na njima se godišnje pojavljuju jednogodišnji izbojci koji odumiru krajem jeseni. Donji listovi su dobro razvijeni, ali im veličina ne prelazi 5 mm. Srednji su nešto slabije razvijeni, gornji su malo razvijeni. Cvjetovi ovog anabazisa su malih dimenzija, skupljeni u klasolike cvatove. U gornjem dijelu biljke rastu plodovi, okruglog su, blago izduženog oblika. Sadrže mnogo tekućine jarkocrvene boje. Većinom je ova vrsta rasprostranjena u Srednjoj Aziji, ali može se naći na Kavkazu, u zapadnom dijelu Rusije i u zapadnom Sibiru.
2. Anabazis sirdarjinski. Višegodišnja biljka s dugim korijenom iz kojeg rastu razgranati izbojci dužine do 30 cm. Listovi su okrugli, izduženi, duljine ne prelaze 5 mm. Cvjetovi se nalaze u pazušcima listova. Plodovi nedostaju. Javlja se samo na području Srednje Azije.
3. Anabazis kratkolisni. Polugrm, ne viši od 15 cm. Izbojci su razgranati, gusti, cilindričnog oblika. Sama biljka je gola. Malobrojni listovi su izduženi, blago ispupčeni s donje strane, mesnati. Duljina im ne prelazi 5 mm. Cvjetovi su smješteni u pazušcima listova. Plodovi biljke su jajolikog oblika, suhi.
4. Anabazis kredni. Mala biljka, ne prelazi 15 cm visine. Ima mnogobrojne stabljike koje su vrlo gusto jedna uz drugu. Njihov promjer ne prelazi 3 mm. Listovi su jajolikog oblika, u njihovim pazušcima smješteni su cvjetovi. Plod može biti purpuran ili narančast, jajolikog oblika. Ova vrsta rasprostranjena je na području Europe, Srednje Azije, pa čak i Sibira. Također se nalazi na jugu Rusije. U nekim regijama biljka je uvrštena u Crvenu knjigu.

Sakupljanje i čuvanje

Sirovinu treba sakupljati u razdoblju kada sadrži najveću koncentraciju anabazisa i drugih sastojaka. Obično to razdoblje pada na ljeto. Ljekovitu sirovinu treba sakupljati po sunčanom vremenu, daleko od cesta i tvornica. Prije sakupljanja biljke poželjno je zaštititi ruke rukavicama, jer sadržane tvari mogu izazvati trovanje čak i kroz kožu. Oštrim alatom treba odrezati vrh biljke dužine do 25 cm. Kako se vrsta ne bi uništila, važno je pridržavati se određenih pravila:

1. Ne odrezati grmove u potpunosti. Treba ostaviti barem 1/3 izdanaka.
2. Napraviti pauzu svake 3–4 godine. To će biljci dati priliku da se obnovi.

Prvo sve odrezane izdanke treba složiti na hrpu. Može ih se ostaviti izravno na polju. Zatim pripremiti biljku prije konačnog sušenja – narezati na male komade, dužine ne više od 3 cm i debljine ne više od 4–5 mm. To se može učiniti pomoću sjeckalice za silažu. Anabazis treba sušiti u dobro prozračenoj prostoriji. Odlična opcija ljeti bit će tavan. Po lijepom vremenu sirovinu se može raširiti vani, u hladovini drveta. Treba odabrati takvo mjesto da na njega ne padaju izravni sunčani zraci. Također za sušenje sirovine mogu se koristiti posebne sušilice.

Suha sirovina prikladna je za upotrebu kao lijek najviše 2 godine. Također je važno poštivati sva pravila skladištenja otrovnih biljaka. Poželjno je čuvati je odvojeno od drugih biljaka i prehrambenih proizvoda. Može se čuvati u platnenoj vrećici ili u staklenci, ali je poželjno napisati datum sakupljanja kako bi se točno odredili rokovi.

Sakupljanje biljke u industrijskim razmjerima
Ova biljka sakupljana je u velikim razmjerima još od vremena SSSR-a. Nakon rata potražnja za njom je skočila, a potreba je dosezala 16 tisuća tona. Danas je i dalje velika potražnja za ovom biljkom.

Trenutno se sakupljanje odvija na području Kazahstana u nekoliko regija. Još davno provedena su posebna istraživanja kako bi se otkrili nasadi anabazisa. Sada su oni poznati, ali se također uzgaja umjetno. Na ravnicama se anabazis pojavljuje kao pojedinačni grmovi. Veliki nasadi pronađeni su u dolinama rijeka, iako su i oni malobrojni. Osim toga, nisu prikladni za industrijsku obradu jer sadrže malo glavnog alkaloida – anabazina.

Također su s vremenom otkrili da se zalihe biljke postupno smanjuju, pa su uvedena pravila sakupljanja. Iskustveno su utvrdili da je za obnovu anabazisa potrebno napraviti pauzu u sakupljanju sirovine svake 3–4 godine. Trajanje pauze je jedna godina. Nekim područjima ta pauza nije dovoljna, pa je potrebno produžiti je.

Na drugom mjestu po sakupljanju anabazisa našao se Turkmenistan, točnije sjeverni dio zemlje. Prema nekim podacima otkriveno je više od 30 hektara ove biljke, no s vremenom se površina smanjila. Ali industrijske pripreme ovdje nisu obavljane, što je omogućilo očuvanje zaliha za budućnost.

Na području Azerbajdžana otkriveno je oko 3 hektara anabazisa. Od njega se sirovina također nije proizvodila zbog niske isplativosti zbog transporta.

U industrijskim se razmjerima biljka priprema pomoću posebne opreme. Režu se gornji dijelovi izdanaka kako se ne bi oštetila biljka. Prilikom strojnog sakupljanja ostavlja se mala traka netaknuta. Odrezani izdanci slažu se u male hrpe, nakon sušenja se temeljito usitnjavaju. Nakon toga sirovina se prosijava kako bi se uklonile nečistoće. Prosijavanje također omogućuje uklanjanje odrvenjelih izdanaka koji nisu pogodni za upotrebu.

Priprema biljke obavlja se tijekom ljeta i jeseni, do početka mrazeva. S jednog grma može se dobiti do 2,4 kg izdanaka. U najgorem slučaju — 600–800 g. U Kazahstanu se s jednog hektara može sakupiti oko 1000 kg izdanaka. U rjeđim šikarama ponekad se ne uspije sakupiti ni 50 kg.

Tijekom cijelog razdoblja cvatnje u anabazisu se mijenja količina anabazina. Na primjer, ljeti se opaža najveća koncentracija, a prema jeseni njegov sadržaj se smanjuje. No istodobno se povećava zelena masa, pa se u bilo koje doba godine sakupi približno ista količina sirovine.

Ljekovita svojstva anabazisa

Anabazis je našao široku primjenu kako u tradicionalnoj tako i u narodnoj medicini. Sama biljka nije sastojak lijekova, ali se iz njezinih alkaloida (najčešće anabazina) sintetiziraju mnoge ljekovite tvari.

Glavna djelatna tvar je alkaloid anabazin. On djeluje stimulativno na živčani sustav, ali u velikim količinama može dovesti do njegove paralize. Afilin, koji je u sastavu, odlikuje se svojim anestetičkim učinkom.

Od sastojaka biljke priprema se pripravak koji omogućuje uspješnu borbu protiv štetnika u vrtu. On ima svojstvo otrova i koristi se za prskanje nasada radi dezinfekcije.

U narodnoj medicini koristi se izvana. Unutarnja upotreba može biti opasna. Lijekovi na bazi anabazisa koriste se za liječenje rana kod određenih bolesti. Biljka ima antikrpeljni, antimikrobni i baktericidni učinak. Sve je u njezinoj sposobnosti prodiranja u kožu. Može doseći čak i one parazite koji su se duboko smjestili u kožu, a drugi lijekovi na njih ne mogu utjecati. No čak i pri vanjskoj primjeni s ovom biljkom treba postupati oprezno.

Osim toga, anabazis može ukloniti simptome uzrokovane infekcijom krpeljima. Njegov sastav uključuje antioksidanse i antifungalne komponente. Međutim, to nije čudotvorni lijek i može poslužiti samo kao dodatak osnovnoj terapiji, a ne u potpunosti je zamijeniti.

Anabazis također može biti pomoć za ljude koji prestaju pušiti. Iz ove biljke sintetizira se anabazin hidroklorid, koji se prodaje u obliku tableta ili žvakaće gume. Može smanjiti želju za pušenjem, kao i olakšati stanje nakon odricanja od ove štetne navike.

Anabasis u narodnoj medicini

Zbog visoke toksičnosti biljke, njezina je primjena u narodnoj medicini vrlo ograničena. Kod zdravstvenih problema koristi se samo tinktura ili uvarak. Također se od nje pravi prašak za rane, ali ga nije moguće samostalno izraditi. Osim toga, koristi se za borbu protiv štetnika u vrtovima.

Otopina protiv štetnika

Bit će potrebno 800 g izdanaka sakupljenih prije početka cvatnje, 41 l vode i 50 g sapuna za pranje rublja. Izdanci anabazisa moraju biti svježi. Treba ih malo prosušiti, usitniti, zatim preliti vodom i ostaviti da odstoje 24 sata, uz povremeno miješanje. Zatim razrijediti s dodatnih 10 l vode i naribati sapun. Potom dobro promiješati, nakon čega je sredstvo spremno za upotrebu. Njime se mogu tretirati povrtne kulture. Ovo sredstvo izvrsno djeluje protiv gusjenica koje grizu lišće, raznih buhača i nekih cvjetnih kornjaša.

Uvarak protiv demodikoze

Za pripravu lijeka bit će potrebni listovi anabazisa. Prilikom njihova sakupljanja treba uzeti u obzir da je ljeti koncentracija anabazina u njima najveća. U jesen se malo smanjuje, ali još uvijek ostaje u opasnim količinama. Za pripravu uvarka potrebno je preliti listove anabazisa toplom vodom, zatim prokuhati i ostaviti na štednjaku 10–15 minuta. Zahvaćenu kožu brisati najviše 3 puta dnevno. Preporučuje se držati sredstvo najviše 2 sata, nakon čega kožu temeljito isprati. Uvarak se također može koristiti za umivanje, u tom slučaju liječenje može trajati do potpunog ozdravljenja.

Alkoholna tinktura za kožu

Alkoholna tinktura nije manje učinkovita kod demodekoze nego uvarak. Za razliku od tinktura od drugih biljaka, priprema se samo 4–6 dana. Međutim, votka nije prikladna za pripremu, potrebna je otopina alkohola od 70%. Pomiješajte usitnjeni anabazis s alkoholom u omjeru 1:2. Zatim dobro promiješajte, zatvorite poklopcem i stavite na tamno mjesto. Nakon 5 dana izvadite tinkturu i procijedite. Ne može se čuvati u istoj posudi u kojoj se namakala, stoga je potrebno pronaći novu posudu, označiti posudu s tinkturom i čuvati je izvan dohvata djece. Strogo je zabranjeno uzimati tinkturu oralno.

Tinkturu treba nanositi na lice vatom najviše 2 puta dnevno. Poboljšanja se mogu vidjeti već nakon tjedan ili dva. Također je važno nanositi tinkturu u malim količinama kako bi se izbjegle opekline od alkohola, te je isprati s lica nakon 60 minuta.

Uvarak protiv parazita

Trebat će 800 g osušene biljke i 5 l vode. Biljku prelijte s 5 l vode, zatim ostavite na tamnom mjestu da se namače, pokrivši poklopcem. Sljedećeg dana dovedite do vrenja i kuhajte 30 minuta. Zatim procijedite i ohladite. Prskajte biljke uvarkom protiv paukove grinje, jabučnog moljca ili žižaka.

Prašak protiv krpelja

Priprema se od stabljika osušene biljke. Za pripremu lijeka potrebno je usitniti sirovinu u prah i nanositi u malim količinama na oštećena područja kože. Također, prašak ublažava simptome demodekoze. Međutim, to je vrlo opasno jer se anabazin može apsorbirati kroz krv, stoga je prije uporabe takvog sredstva bolje konzultirati se s liječnikom kako bi se odredila doza.

Vrste ljekovitih pripravaka

Za razliku od drugih otrovnih ljekovitih biljaka, upotreba anabazisa je ograničena. Od đurđice, na primjer, rade čak i čaj. Naime, anabazin koji je sastavni dio ove biljke izrazito je otrovan, smrtonosnom dozom smatra se 2 ili 3 kapi. Stoga se oralno primjenjuju samo tvari sintetizirane iz tog elementa. Infuzija od anabazisa također se ne priprema zbog njegove niske učinkovitosti pri vanjskoj primjeni. U tom pogledu, tinktura se pokazuje učinkovitijom.

Tinktura

Tinktura se priprema na alkoholu. Dopuštena je samo vanjska uporaba. Za pripremu tinkture može se koristiti bilo koji dio biljke, ali bolje je koristiti listove ili cvjetove. Prvo sirovinu dobro usitnite, zatim prelijte jakim alkoholom i stavite na 5–7 dana na tamno mjesto. Poželjno je lijek namakati u staklenoj posudi. Zatim ga procijedite kroz gustu tkaninu, može se koristiti gaza presavijena u više slojeva (nakon toga je preporučljivo baciti).

Tinkturu treba primjenjivati u malim količinama, učinkovito se bori protiv demodekoze koju uzrokuju grinje. Oboljela mjesta treba brisati ujutro i navečer u malim količinama.

Uvarak

U Srednjoj Aziji koristili su izvarak korijena anabazisa za liječenje tuberkuloze. Naime, korijen sadrži minimalnu količinu alkaloida. Prvo ga treba oprati od zemlje, usitniti i preliti kipućom vodom, zatim staviti na vatru i kuhati još 30 minuta. Međutim, ovaj lijek se koristio jako davno i nema spomena o suvremenoj primjeni ovog lijeka za liječenje tuberkuloze.

Kontraindikacije za primjenu

Zbog visoke otrovnosti biljka ima niz kontraindikacija. Anabazin je vrlo snažan otrov za organizam. Može izazvati trovanje prodirući kroz kožu, stoga čak i pri vanjskoj primjeni biljke treba paziti na doziranje. Smrtonosna doza za čovjeka smatra se 3 kapi čistog anabazina. Simptomi blagog trovanja su uobičajeni: mučnina, povraćanje, pojačano lučenje sline, ubrzano disanje i ubrzanje srčanog ritma. U slučaju teškog trovanja mogu se primijetiti grčevi, hladan znoj i respiratorna insuficijencija, kao i delirij. Važno je pravodobno pružiti pomoć. Preporučuje se odmah isprati želudac. Također je poželjno nabaviti lijekove koji izazivaju povraćanje i u slučaju trovanja ih odmah upotrijebiti. Nakon toga potrebno je uzeti aktivni ugljen. Osim toga, bit će potreban niz dodatnih terapijskih postupaka, uključujući različite klistire (slane, laksativne i pročišćavajuće).

Također ga je zabranjeno uzimati u bilo kojem obliku trudnicama, dojiljama, kod povišenog krvnog tlaka, lošeg zgrušavanja krvi i ateroskleroze.

Anabazis je odličan lijek za neke kožne bolesti i vrtne štetočine. Međutim, ne treba zaboraviti na visoku opasnost biljke. To je slučaj kada samoliječenje može biti smrtonosno opasno.

Fotografija anabazisa