Mogu li se jesti sirove lisičice

Narodni iscjelitelji gotovo se uvijek drže čvrstog pravila: ne postoji bolest koja se ne može izliječiti. Tvrdi da majka priroda ima sve što je potrebno da se čovjek sam može ozdraviti, ne pribjegavajući pomoći sintetički stvorenih lijekova. Travari za svaku biljku koja postoji u prirodi mogu pronaći potrebnu primjenu za ljudsko tijelo.

U slučaju gljiva sve je mnogo ozbiljnije, jer je uobičajeno da se ovaj proizvod divljine može konzumirati samo nakon toplinske obrade. Razlog takvog opreza je prisutnost toksina i otrova u gljivama, koje one zadržavaju u sebi, jer su po svojoj prirodi svojevrsni filter. Iznimka od pravila je nekoliko vrsta koje imaju specifična ljekovita svojstva. Jedna od takvih podvrsta gljiva su lisičarke. One nisu samo izuzetno ukusne, već su i vrlo korisne svojim sastavom.

Antiparazitarno djelovanje

Osim okusnih svojstava po kojima su poznate gljive lisičarke, one posjeduju svojstva koja su dobro poznata kako u tradicionalnoj medicini, tako i narodnim iscjeliteljima. Gotovo svaka osoba koja je dugo živjela u blizini šume i stalno koristila darove divljine, više je puta vidjela da domaće i divlje životinje često jedu ovu vrstu gljiva. Sve se objašnjava vrlo jednostavno – hinomannoza, tvar koja se nalazi u lisičarkama, ima snažno antiparazitarno djelovanje.

Travari u sezoni sazrijevanja aktivno se bave sakupljanjem ove vrste gljiva. Glavni uvjet je ekološka čistoća mjesta gdje se sakupljaju lisičarke. Da bi ih koristili kao sredstvo protiv parazita, proizvod treba konzumirati samo u sirovom obliku. Hinomannoza je vrlo osjetljiva tvar, ne podnosi toplinsku obradu i već na 60°C postaje potpuno beskoristan sastojak. Drugi način dobivanja vrijedne sirovine je napraviti ekstrakt. Obično je to moguće ako osoba posjeduje određeno znanje i ima potrebnu opremu.

Mnoge ljude brine pitanje – mogu li se lisičarke konzumirati u sirovom obliku. Jer po logici, ako ih životinje jedu, onda one ne predstavljaju potencijalnu prijetnju zdravlju, pa se korisna svojstva mogu iskoristiti u svrhu oslobađanja od parazita. Ako se lisičarke mogu jesti sirove, onda treba znati kako to učiniti kako bi se izvukla maksimalna korist.

Sirove lisičarke – koliko je to sigurno

Samo iskusni berači gljiva znaju da gljive ne treba dijeliti u dvije kategorije biljaka, već po drugom principu. Sve gljive koje rastu u divljini dijele se prema sljedećim svojstvima:

• Otrovne.
• Jestive.
• Nejestive.

U jestivim i nejestivim gljivama (samo u nekim podvrstama) postoje otrovne tvari i toksini kojih se lako možete riješiti toplinskom obradom. Dovoljno ih je prokuhati i potpuno sigurno konzumirati. U slučaju otrovnih gljiva općenito se smatra da mogu ozbiljno naštetiti ljudskom zdravlju, iako se neka njihova svojstva koriste kako u narodnoj tako i u tradicionalnoj medicini.

Lisičarke pripadaju podvrsti gljiva koje nemaju vlastitih toksičnih tvari. Ako ste potpuno sigurni da su ubrane na ekološki čistom području, možete ih jesti sirove. Gotovo u svim gljivama koje su rasle u prirodnim uvjetima prati se prisutnost radionuklida. Uzimaju se u obzir četiri glavna pokazatelja prisutnosti radiocezija i njemu sličnih tvari, prema kojima se gljive dodatno klasificiraju u podskupine:

• Slabo nakupljajuće.
• Srednje nakupljajuće.
• Jako nakupljajuće.
• Gljive-akumulatori radiocezija.

Cijela podskupina lisičarki spada u srednje nakupljajuće radionuklidne gljive. Ako se gljive beru u neposrednoj blizini poduzeća koja imaju toksični otpad, u blizini nuklearnih elektrana ili u području gdje se provode ispitivanja s radioaktivnim tvarima, onda one predstavljaju stvarnu opasnost za ljudsko zdravlje. U takvim slučajevima morate obavezno neutralizirati kemijske i toksične tvari kuhanjem u slano-kiseloj otopini. Gljive se kuhaju u otopini koju trebate promijeniti najmanje dvaput. Koristeći sol i ocat (limunsku kiselinu) kao neutralizirajuće tvari, možete potpuno neutralizirati djelovanje radionuklida, ali pri tome gljive gube sva svoja jedinstvena ljekovita svojstva.

Još jedan čimbenik koji može uzrokovati trovanje sirovim lisičarkama jest banalna pogreška. U divljini svaka podvrsta gljiva ima svojeg dvojnika, ali sa svojstvima koja mogu izazvati toksično trovanje. Za lisičarke postoji nekoliko takvih vrsta dvojnika u divljini:

1. Lažna lisičarka. Gljiva se ne smatra otrovnom, ali je potpuno jestiva.
2. Ježinac bijeli. Jestiva gljiva koju se može jesti sirovu, ali nema svojstva protiv glista.
3. Maslinasti omfalit. Otrovna gljiva koja se ne smije konzumirati.

Upotreba lisičarki kao sredstvo protiv glista

Za oslobađanje od glista i drugih parazitskih oblika postoji mnogo recepata u kojima se lisičarke koriste u obliku praha ili sirove. Kao što je već rečeno, hinomanoza se lako uništava toplinskom obradom.

Pri sušenju sirovine koja će se dalje koristiti kao sredstvo protiv glista, dopušteno je koristiti pećnicu pri temperaturi zagrijavanja plehova ne više od 35–40°C. Ta ista temperatura ne razgrađuje toksične tvari, što čini upotrebu sirovine nesigurnom ako je sakupljena na mjestima onečišćenim radionuklidima i drugim radiokemijskim spojevima. Ni alkoholne, ni druge vrste tinktura koje se koriste u recepturi ne mogu potpuno neutralizirati djelovanje teških metala i radionuklida.

Što se tiče konzumacije sirovih lisičarki, narodni iscjelitelji savjetuju isprobati (pod uvjetom da je sirovina sakupljena u ekološki čistom šumskom području) najjednostavniji način liječenja. Za to je potrebno tijekom 7–10 dana na prazan želudac konzumirati 2–3 gljive srednje veličine bez vidljivih oštećenja. Obično takva količina sirovih gljiva ne može izazvati toksično trovanje.

Ako je okus sirovog proizvoda iz nekog razloga neugodan, može se pripremiti tinktura na bazi lisičarki. Sakupljene lisičarke se odaberu, ostavljajući samo najzdravije. Oprana i osušena sirovina se sitno nasjecka i stavi u staklenu teglu. Gljive se preliju alkoholom ili domaćom rakijom, pazeći da se potpuno prekrije sadržaj tegle. Alkoholna tinktura se macerira 21 dan na hladnom i tamnom mjestu.

Tinktura se konzumira, kao i u slučaju sirovih gljiva, na prazan želudac i navečer, po 1 žličicu tijekom 2 mjeseca bez prekida. Prije upotrebe potrebno ju je protresti. Tinkturu treba čuvati na hladnom mjestu, primjerice u hladnjaku na donjoj polici.

Pravila pripreme gljiva

Ne samo iscjelitelji, već i predstavnici tradicionalne medicine savjetuju da se u slučaju liječenja od parazita i drugih parazitskih oblika života ne koriste ljekarnička sredstva, već tinkture pripremljene prema receptima preuzetim iz narodne riznice.

Posebnost sredstava protiv parazita izrađenih na bazi sintetskih spojeva je prisutnost raznih nuspojava. U kompleksu to uništava neke organe probavnog sustava, ali najviše strada jetra. Pod utjecajem sintetskih spojeva, uz uvjet sustavne uporabe, većina pacijenata se suočava s problemima poremećaja rada jetre. Kako bi kasnije izbjegli takve neugodnosti, iscjelitelji savjetuju da se ozbiljno obrati pozornost na recepte tinktura izrađenih na bazi lisičarki.

Lisičarke pripadaju vrsti gljiva koje se pojavljuju, kao i većina vrsta, bliže početku prvih dana lipnja. Ove prve gljive smatraju se najkorisnijima po svojim svojstvima, te se u ovom razdoblju godine preporučuje obaviti prve pripreme. Nadalje, od kraja kolovoza pa do uključivo listopada, lisičarke se također mogu pripremati kako za sirovu konzumaciju, tako i za upotrebu kao glavnog sastojka pri izradi alkoholnih tinktura. Ako se gljive namjeravaju koristiti kao lijek u obliku sušenja, potrebno je pridržavati se osnovnih pravila pripreme:

1. Sakupljene gljive se ne peru (mokri proizvod se mnogo duže suši, a pritom meso od viška vlage postaje kasnije crno), s njih se samo uklanja mekom četkom prašina, otpad i prljavština.
2. Za sušenje se može koristiti nekoliko načina: objesiti sirovinu na najlonske niti ili je položiti na rešetke koje omogućuju slobodan pristup svježem zraku.
3. Djelomično osušene gljive potrebno je sakupiti i, prebacivši ih u lim za pečenje, staviti na neko vrijeme u pećnicu zagrijanu na 40°C.

Kvalitetno osušene gljive se pri stiskanju lome. Ako se ne dosuše, pokvarit će se: pojavit će se plijesan, pripravak će biti neupotrebljiv. Gotov proizvod se prebacuje u staklene staklenke, nakon što se tvar prethodno usitni pomoću mlinca za meso ili mlinca za kavu. U staklenim staklenkama sušene i usitnjene lisičarke mogu se čuvati vrlo dugo vremena.

Zamrzavanje lisičarki kao način pripreme sirovine

Još jedan način pripreme lisičarki za zimu kao ljekovitog proizvoda je zamrzavanje. Jedini nedostatak takvog načina je prisutnost specifične gorčine u mesu biljke. Toplinskom obradom gorčina nestaje, ali tada lisičarke postaju potpuno beskorisne kao sredstvo protiv glista. Situacija se može popraviti ako se zamrzne određena količina gljiva, pridržavajući se pravila pripreme.

1. Odabrane gljive se čiste od otpada, prašine, prljavštine, biljnih dijelova. Najlakše je to učiniti korištenjem obične nove građevinske četke za bojanje.
2. Mokrom i ocijeđenom spužvom se briše svaka pripremljena gljiva, pazeći da se ne koristi velika količina vlage. To će kasnije poboljšati kvalitetu čuvanja lisičarki.
3. Sve gljive se slažu u ravnomjernom sloju na bilo koju prikladnu površinu koja se može privremeno staviti u zamrzivač. Idealna opcija je korištenje prehrambenih pladnjeva izrađenih od prehrambene plastike.
4. Gljive stavljene na 5–7 sati u zamrzivač se vade i prebacuju u prehrambeni spremnik. U tom stanju proizvod se čuva sve dok se ne ukaže potreba za njim.

Načini konzumacije lisičarki bez toplinske obrade

Ne treba zaboraviti na idealan način pripreme lisičarki pri kojem nije potrebno podvrgavati proizvode toplinskoj obradi. To je hladno soljenje gljiva za zimu. Postoji mnoštvo recepata koji omogućuju pripremu proizvoda za veći dio zimskih mjeseci. Ovaj način omogućuje ne samo očuvanje svih korisnih svojstava, već i, pojačavši okusne kvalitete proizvoda, korištenje slanih gljiva bez ikakve opasnosti za zdravlje.

Kuhari nude mnoštvo varijanti soljenja: s hrenom, biljnim lišćem, začinima, prehrambenim dodacima. Najjednostavniji i stoga vjerojatno najpopularniji recept za soljenje lisičarki za zimu je način kojim se koriste stanovnici šumskih područja Bjelorusije, Rusije i Ukrajine. Od sastojaka je potreban sljedeći sastav:

• 2 kg gljiva (svježih);
• cvatovi kopra (kišobrani) – 5 kom.;
• sol (stolna) – 5 žlica;
• suncokretovo ulje;
• piment u zrnu – 10 zrna;
• 1 list hrena (ako je mali, dva);
• 10 režnjeva češnjaka.

Prethodno se prokuha 2 l vode, pripremajući osnovu salamure. Čim voda zavrije, u nju se doda sol, suncokretovo ulje i piment u zrnu. U pripremljenu posudu za soljenje stavljaju se odabrane i oprane gljive, nakon što se na dno lonca ili bačve prethodno stave 1–2 kišobrana kopra i 2–3 režnja češnjaka, koje je potrebno narezati na ploške. Svi se sastojci slažu u slojeve, izmjenjujući gljive s češnjakom, koprom i listovima hrena.

Soljenje se može napraviti i na drugi način: gljive se pomiješaju u zasebnoj zdjeli s biljkama i u tom stanju preliju ohlađenom salamurom. Zatim je potrebno lonac s usoljenim gljivama prekriti polietilenskom folijom i što čvršće vezati užetom, pazeći da u posudu ne ulazi zrak. Usoljene gljive čuvaju se u podrumu. Takav proizvod je jestiv već nakon 20 dana soljenja.

Recepti za tinkture pripremljene na bazi sirovih i sušenih gljiva

Preporučljivo je ne propustiti pojavu prvih lipanjskih lisičarki. Travari tvrde da su one posebno učinkovite u liječenju i prevenciji parazita.

Sastojci tinkture:

• razrijeđeni alkohol ili jaka vodka;
• svježe ubrane lisičarke.

Alkohol se smatra kvalitetnijim proizvodom za tinkture, ali ipak u ovom receptu travari savjetuju razrijediti tvar jedan prema jedan s prokuhanom i ohlađenom vodom. Ako alkohol nije dostupan, može se kao sastojak koristiti vodka dobre kvalitete ili jaka domaća rakija (pod uvjetom da je pripremljena bez kemijskih tvari koje ubrzavaju proces fermentacije).

Odabrane gljive režu se što sitnije, stavljaju u staklenku, ali pritom ih ne zbijaju previše. Pripremljenom vodkom ili alkoholom preliju se gljive, pazeći da s rezervom pokriju narezane komadiće. Ako tijekom maceracije gljive, upivši dio alkohola, budu iznad razine alkoholne tinkture, potrebno je ponovno doliti vodke za potpuno prekrivanje. Tinktura se macerira 21 dan, nakon čega se uzima 2 puta dnevno, ujutro i navečer.

Ako se tinktura priprema od sušenih lisičarki, potreban je sljedeći sastav sastojaka:

• gljive mljevene u prah – 3 žličice;
• vodka – 200 ml.

Sastojci se pomiješaju u staklenoj posudi i maceriraju tijekom 14 dana, nakon čega se tvar uzima natašte po 1 žličicu dnevno.

U oba slučaja tijek liječenja pomoću alkoholnih tinktura traje 2 mjeseca bez prekida. Tijekom liječenja pacijent obično sam određuje razdoblje kada mu postaje lakše. Za prevenciju je dovoljan tijek liječenja od 1 mjeseca po 1 žličicu dnevno.