Džambolan: što je to voće i čemu je korisno?

Ovo toploljubivo plodonosno drvo iz porodice mirta zove se džambolan. Postoje i druga imena, neobična u našoj zemlji: jambolan, crna šljiva, indijska kupina, java šljiva, džamun, ljubičasta šljiva, džambul, japanska šljiva.

Opsežna je geografija japanske šljive. Lako je pronaći biljku u Indiji, Himalajima, Maleziji, Šri Lanki i Australiji, te u Africi, Južnoj Americi, na Karibskim otocima, u Indoneziji, na Cookovim otocima, Francuskoj Polineziji i Novoj Kaledoniji.

Ovo je snažno zimzeleno drvo, koje se uzdiže 20 m u vis. Listovi su teški, rašireni, perasti, ispuštaju snažan miris terpentina. Kora je ljuskava, pri tlu gruba i prekrivena pukotinama. Cvjetovi od ružičastih do bijelih nijansi mirišu aromama, privlačeći pčele.

U određeno vrijeme cvjetovi postaju plodovi eliptičnog oblika, dugi 2–5 cm. Plodovi dozrijevaju bilo u malim skupinama, bilo u grozdovima, s brojem bobica do 40 komada. Isprva su bobice zelene, zatim postupno dobivaju boju i na kraju postaju gotovo crne. Plodovi sazrijevaju u lipnju i lako otpadaju na dah vjetra. Okus im je sladak, s primjetnim zakiseljenjem. Meso je sočno, češće oporo, od bijele do lavandine boje. A jezik nakon kušanja zrele šljive postaje ljubičast. U središtu ploda nalaze se sjemenke.

Povijest širenja

Crna šljiva potječe iz jugoistočne Azije. Udomaćila se u Indiji, Burmi, Cejlonu, na Andamanskim otocima. Drvo je cijenjeno kod budista. Uobičajeno ga se sadi u neposrednoj blizini hinduističkih hramova kao sveto drvo za Krišnu.

Postoji mišljenje da su na Filipine, Javu i druga mjesta Istočne Indije džambolan raširili još u prapovijesnim vremenima. Kako drugačije objasniti religiozno štovanje drveta?

Zanimljiv podatak! Krajem 19. stoljeća džambolan je niknuo na Havajima. Ali sada je okupirao otoke tako da su ga već počeli uništavati na sve načine. Mještani i turisti ogorčeni su sjenom koju biljka baca na tlo. Previše zaklanja od sunca druge izdanke.

U Izrael su ga također unijeli otprilike sredinom prošlog stoljeća. Tamo je toplo, i šljiva intenzivno raste, ali daje malo plodova. I ne cijene ih u Izraelu. Drveće se uzgaja jednostavno kao ukrasno bilje.

U Americi je džambolan konačno izgubio poštovanje. Plodovi se sipaju po ulicama, zagađuju nogostupe i travnjake. Oko njih roje se kukci. Stoga se Amerikanci trude što prije riješiti drveća kao smeća.

Uvjeti za uzgoj

Jambolan (znanstveni naziv Syzygium jambolanum) rado se ukorijenjuje na ravnicama i niskim uzvisinama, do 1800 m nadmorske visine. Međutim, što je više, to je manje plodova. I u nekim područjima drvo se koristi samo kao izvor drva.

Osjeća se ugodno u regijama s jakim pljuskovima, uspijeva u blizini rijeka i, kako pokazuju opažanja, mirno podnosi dugotrajne poplave.

Unatoč tome, jambolan je prilično tolerantan na sušnim mjestima s niskom vlagom. Intenzivno raste, potpuno odrastajući do 40. godine, voli suho vrijeme u vrijeme cvatnje i sazrijevanja plodova. Mlade sadnice boje se mraza, a starija stabla ne obraćaju pažnju na kratke mrazeve.

Biljka ima sklonost ukorjenjivanju u niskim, vlažnim tlima, ali se može prilagoditi i uzvisinama, preferirajući pjeskovita ili ilovasta tla.

Urod

Stablo japanske šljive počinje donositi plodove kada navrši 4–5 godina. Ako su uvjeti povoljni, tada su košare pune plodova.

U različitim područjima urod sazrijeva u različitim razdobljima, počevši od ranog proljeća, a na Filipinima od sredine svibnja do ljeta. Na Havajima se plodovi beru krajem ljeta, pa čak i u jesen. Primjerice, na Javi japanska šljiva cvate tek kasno ljeti, da bi sazrela pred kraj jeseni. Na Cejlonu stablo cvate gotovo tijekom cijelog ljeta, a urod je spreman za berbu u studenom i prosincu.

Intenzivno razdoblje berbe plodova u Indiji traje od proljeća do jeseni. Proces se obavlja isključivo ručno. Zna se, u povoljnim godinama, da se mora više puta izaći s košarama na plantaže. Na 5-godišnjem stablu 700 bobica smatra se dobrim urod. Veća stabla su mnogo izdašnija.

Kemijski sastav

Različite dijelove stabla stanovništvo područja gdje raste japanska šljiva odavno je prilagodilo za liječenje. Terapiji pridonosi prisutnost niza kemijskih tvari u njima.

1. Lišće sadrži glikozide flavonola, kvercetin, miricetin, triterpenoide, esterazu, galoil karboksilazu i tanin.
2. Kora debla bogata je betulinskom kiselinom, friedelinom, eterom i epi-friedelanolom, kvercetinom, kemferolom, miricetinom, te ima svojstva štavljenja.
3. Bobice su, osim već navedenih sastojaka, pune rafinozom, glukozom, fruktozom, kiselinama – limunskom, jabučnom, galnom, antocijaninima. Uglavnom kiselost okusa potječe od prisutnosti galne kiseline. Također sadrže brojne vitamine – A, C, PP i B.
4. Sastav je zanimljiv zbog prisutnosti raznih minerala (fosfor, klor, bakar, natrij, željezo, kalij, magnezij, kalcij, sumpor), smola, masti, proteina, vlakana, galne i oksalne kiseline, eteričnih ulja, fenola, alkaloida, mono- i disaharida.

Što japanska šljiva sadrži na 100 g voća:

• voda – 83,7–85,8 g;
• bjelančevine – 0,1–0,129 g;
• masti – 0,15–0,3 g;
• vlakna – 0,3–0,9 g;
• ugljikohidrati – 14 g;
• kalcij – 8,3–15 mg;
• magnezij – 35 mg;
• fosfor – 15–16,2 mg;
• željezo – 1,2–1,62 mg;
• natrij – 26,2 mg;
• kalij – 55 mg;
• bakar – 0,23 mg;
• sumpor – 13 mg;
• vitamin A;
• tiamin – 0,008–0,03 mg;
• riboflavin – 0,009–0,01 mg;
• niacin – 0,2–0,29 mg;
• askorbinska kiselina – 5,7–18 mg.

Popis se može nadopuniti taninom, galnom kiselinom i tragovima oksalne kiseline, samo u vrlo malim količinama. Analize pokazuju da su i listovi bogati korisnim kemijskim sastavom, pa se koriste kao vitamin za životinje.

Što se može pripremiti od džambolane?

Adstringentna svojstva ploda 'gase' se posoljenom vodom. Mnogi suše zrele bobice. Mnogo češće ih konzumiraju svježe. Poželjno je uzimati krupne jer su ukusnije. Slatki ili blago kiselkasti okus svi vole. Može se koristiti japanska šljiva u pitama, umacima, džemovima.

1. Najmanje prezentabilne voćke se koriste za sok koji jako podsjeća na grožđani. Sorte s bijelim mesom, zahvaljujući prisutnosti pektina, koriste se za pripremu gustog želea. Nezrele voćke idu na ocat.
2. Sok od džambolane savršeno odgovara potrebnom sastojku za obogaćivanje okusa raznih sirupa i šerbeta. U Indiji se na ulicama nudi piće u posudama koje se priprema od usitnjenih plodova i soka. U smjesu se ulije voda, šećer, doda limunska kiselina i neki konzervans. Dobije se napitak nalik na limunadu.
3. Džambolan je zanimljiv u desertima. Crnu šljivu stavljaju kao nadjev u puding, pite, krafne, koriste je u pripremi kolača, krema za torte. Meso ploda idealno odgovara za kuhanje džemova.
4. U mnogim zemljama porijekla džambolane od šljive se pravi vino koje je po kvaliteti slično portovinu. Dobro ispadaju likeri, brandy. Ako su voćke fermentirale, vrijedi probati pripremiti omiljeno lokalno piće 'džambava'.
5. U Indiji proizvode traženi ocat od džambolane. Proziran je, ima crvenkastu nijansu, primamljiv miris i privlačan okus.

Primjena u narodnoj medicini

Džambolana je u iscjeliteljstvu starosjedilac. Stanovništvo južnoazijskih zemalja spašava se ovom bobicom kod mnogih bolesti, uključujući akutni proljev ili zadržavanje mokraće.

1. Različiti dijelovi biljke aktivno utječu na usporavanje razvoja šećerne bolesti. Eksperimenti i istraživanja su to potvrdili. Poznato je da kuhani odvar od lišća znatno snižava razinu šećera u krvi kod miševa. S ciljem prevencije bolesti u nekim zemljama koriste prah od osušenih sjemenki.
2. Sok crne šljive, razrijeđen vodom, pomoći će u borbi protiv upale grla. Potrebno je grgljati. Inače, ista tekućina, kao ljekoviti losion, olakšat će manifestacije lišaja.
3. Sjemenke se koriste kada postoje problemi s probavom. Povijest liječenja dokazuje da plod džambolane bori se protiv čira na želucu i proljeva. Antibakterijska svojstva uništavaju uzročnike koji su okupirali želudac ili crijeva. Osim toga, organska vlakna mesa i kore normaliziraju valovite pokrete crijeva za nesmetano kretanje prehrambenih masa. Bolove u trbuhu smirit će ekstrakt lišća. Koristan je i kod dermatitisa različite etiologije, jakog gušećeg kašlja, zatvora, grozničavih stanja, djeluje dezinfekcijski na sluznicu usne šupljine.
4. U Indiji, kada se na koži pojave osipi, prvo se pribjegava oblozima od listića japanske šljive. A ako se pojave čirevi, tretiraju se uvarkom od kore. Koru također koriste kod anemije, dizenterije i dijabetesa.
5. Liječenje arterijske hipertenzije uvarcima i ekstraktima kore i lišća japanske šljive već je postalo tradicionalno. Plodovi sadrže triterpenoid. Ta tvar sprječava nakupljanje kolesterola. To je dobro za one koji imaju zdravstvenih problema i za ljude radi prevencije. Inhibitor kolesterola smanjuje rizik od srčanog udara, sprječava taloženje plaka u krvnim žilama, aterosklerozu i hipertenziju.
6. Korijeni japanske šljive su korisni. Mnogi narodi ih koriste kada čovjeka pogađaju napadi epilepsije.
7. Osoba koja pati od krvarećih hemoroida trebala bi početi konzumirati crnu šljivu, i to svaki dan tijekom 2–4 mjeseca, kako bi došlo do olakšanja.
8. Opće jačajući učinak pružit će uvarak sjemenki džambolana s medom. On će ukloniti umor, vratiti tijelu snagu i tonus. Za veću učinkovitost može se dodati sok amle.
9. Opisani su slučajevi kada je sok lišća spašavao kod ujeda stonoge i djelovao kao protuotrov kada se čovjek otrovao opijumom.
10. Općepoznata je važnost antioksidansa za ljudski organizam. Znanstvenici su otkrili te preventivne poluge u lišću crne šljive. Eterična ulja, kojima su bogata stabla i plodovi džambolana, i koja već dijele s ljudima svoja antibakterijska i antioksidacijska svojstva, još uvijek čekaju detaljno proučavanje.
11. Plodovi crne šljive sadrže puno vitamina C, koji, kao što je poznato, blagotvorno djeluje na kožu. Naime, uz antioksidacijska svojstva, vitamin sudjeluje u proizvodnji kolagena, koji sprječava prerano starenje. Tako se koža regenerira, poboljšava se izgled. U tradicionalnoj medicini azijskih zemalja, prah iz sjemenki džambolana propisuje se kada je potrebno ukloniti ožiljke i mrlje.
12. Iskustvom je dokazano da crne šljive nisu samo radost gurmanima, one su beskrajno korisne za zdravlje. Samo kod ozbiljne patologije probavnog trakta ne smiju se jesti, a ostale kontraindikacije odnose se samo na individualnu netoleranciju.

Područje primjene

1. Stabla džambolana priznata su od strane pčelara. Cvjetovi imaju visoku medonosnost.
2. Lišće se koristi kao hrana za svilene bube i stočna hrana u Indiji. U Zanzibaru lokalni stanovnici grančicama šljive čiste zube.
3. Eterično ulje dobiveno iz lišća daje miris pri izradi sapuna ili jeftinog parfema.
4. Od kore drveća pripremaju se boje. One su postojane, imaju mnoštvo nijansi smeđe boje.
5. Kora sadrži tanin, koristi se pri obradi kože i konzerviranju ribarskih mreža.
6. Drvo nije po zubima termitima, što ga čini traženim. Može dugo ostati u vodi. Naravno, vrijeme tu unosi promjene i deformacija je moguća. U Indiji se drvo koristi za građevinske materijale – grede, daske, stupove. Prilagođeno je za mnoge grane poljoprivrede i nepoljoprivrede. Dovoljno je reći da su željeznički pragovi nekada mogli biti od šljivovih stabala.
7. U pučkom liječenju, tradicionalnoj medicini i farmaceutici zasluge džambolana su znatno osjetnije. U ljekarnama Europe, Afrike, Amerike mogu se naći u prodaji sjemenke i sušena kora. Isporuke vrše zemlje Jugoistočne Azije.

Kakvu štetu može uzrokovati

1. Čuvajte se branja plodova sa stabla koje raste uz autocestu. Plodovi upijaju olovo i ostale neugodnosti zagađenog zraka.
2. Još uvijek nedovoljna istraženost nalaže oprez i ne preporučuje konzumaciju šljive trudnicama i dojiljama, čak ni u svrhu liječenja.
3. Džambolana snižava razinu šećera u krvi, stoga je kontraindicirano jesti ga prije nadolazeće operacije i nakon kirurškog zahvata.
4. Nije preporučljivo jesti plodove na prazan želudac i piti mlijeko odmah nakon pojedene šljive.

Džambolana na svojoj povijesnoj domovini uživa popularnost i poštovanje. Svakoj osobi neće škoditi da se bolje upozna s crnom šljivom. Vrijedna je pažnje!

Fotografija džambolane